Tog dana nisam bio obučen u Madagaskar Belo.
Bio je smiraj i Radost je optuživala Antisemite,govorom pored Bunara.
Hodao sam pustinjom i zadržavao vazduh.
Šake su same udarale moje lice.
Vrućinu nisam osećao,kao ni ekser,koji mi je mala Žanet zabila u Zenicu.
Pevušio sam nešto Barokno,nadajući se da će to prizvati kišu.
Pomišljao sam i na najgore i na kompot od suvih šljiva,u istom trenutku.
Nisam ispunio obrazac broj 977.
Tuširanje nije dolazilo u obzir,kao ni umetnost padavine Sredom.
Neko mi je dolazio u susret.
Pustinja je dozvolila još jednu senku.
Ta ogromna,beskrajna pustinja,Žute boje,me nije želela samo za sebe.
-KURVO!-uzviknuh misleći na pustinju
Ogromna Figura je prilazila sve brže.
Osetih Strah u svom disanju.
Groz glavu mi prođe Roj Lasica iz sektora za očuvanje Birokratskog,uzvikujući:
-Nema pravde za utopiste i oluke!-
Nastavio sam da hodam menjajući pravac,ali svakom promenom pravca
i ogromna silueta bi menjala pravac.
Sada osetih strah i u svom razmišljanju.
Zaustavio sam Organizam,čekajući reakciju Dolazećeg Objekta.
Ubrzao je.
Sada sam već mogao i da razaznam konture i razlike u Solfeđu.
Mogao sam i da ustanovim da je muškog pola,zato što je nosio peščani sat na desnoj strani.
Bio je ogroman,visina bar 59 metara,širina 28.
Imao je 76 Glava,jedno oko,9227 krila,237 ruku,jednu nogu i jednosoban stan u Damasku.
Ubrzavao je sve više.Čekao sam.
Vazduh sam prestao da uzimam,kada su počeli da mi donose podatke u malim bočicama.
Kada je bio na nekoliko metara od mene,shvatio sam da je bio uzaludan onaj pokušaj kopiranja Elvisovih pokreta u Bostonskoj Džamiji.
Bio sam spreman za smrt,ali on je samo prošao pored mene.
-HEJ STANI-uzviknuh
i on je stao.
Tako sam,tog dana,zaustavio samoubilački poriv.
No comments:
Post a Comment