Hladno je danas u tundri.Vetar duva.
Kiša pada Vodoravno.Vazduh je prljav.
Vreme je,ali i nije.
Mislim da ću,ali i neću.
Opomena stiže pred utuženje.
Opomena je brža od utuženja,
ali je utuženje sporije od opomene,
i to ga čini lakim plenom za gladne životinje.
Zakucaću na njena vrata.
Neko je pored njenih vrata zakopao oči,te ja iskopah te oči i uzeh ih u ruke.
Ponovo zakucah na ista vrata,sada otvorivši četvoro očiju.
-Otvorena Vrata za Otvoreno oko-rekli su
Ja klimnuh glavom.
U tom trenu 999 Dabrova plave krvi odškrinu vrata i pusti me u njen dom,
u zamenu za jedno otvoreno oko.
Pristao sam i dao im svoje neiskopano oko,koje sam potezom kašike,iskopao iz lobanje.
Dabrovi dugo aplaudiraše.
Sada sam imao tri oka.Dva iskopana i jedno moje..neiskopano.
Dabrovi su imali svoje oči i jedno moje neiskopano iskopano,a
imali su i ruke kojima su mi aplaudirali i plavu krv.
-Gospodine Ivanoviču..kojim dobrom?-
-Došao sam da Vas Zaprosim-
-Mene?...hihihi....Budalasti ste Aljošo Ivanoviču-
-Natašo Andrejevna!!moje su namere časne-
-Ali Ivanoviču...moje srce kuca u drugom smeru-
-Ne igrajte se mojim osećanjima..Natašo Andrejevna-
-Ne igram se...ja već zaljubljena sam-
-u koga?..kazujte ime njegovo-
-u nju..Aljoša Ivanoviću..u nju-
-u nju?-
-Da..Ona me već zaprosila i moje srce samo za nju kuca-
-Ali onomad..kada deca bejasmo..Natašo Andrejevna..kada lizasmo leđa epileptičnih birokratskih žaba..vi rekoste da moja do kraja vremena ste..i da po vas dođem,za tačno 15 godina od pada-
-Svašta tada govorih..moj Ivanoviču..Svašta..Očevom kuvaru sam obećala noge za carev gulaš,a kao što vidite..ja igram!..ja još uvek igram-
-Srce mi slamate-
-Zar?-
-Da-
-Ali moja ruka je obećana-
-koja?-
-Obe-
-ali rekli ste ruka...pa sam mislio ako ste obećali jednu ruku..možda bi drugu meni mogli dati-
-ne patetišite Aljoša..uvek ste bili kao klimav zub..zato nisam ni želela da budete Harfista na mojoj zabavi povodom moje zabave za moju zabavu u Minsku-
-prokletstvo!...ko je ona?-
-Francuska Revolucija-
-Francuska Revolucija?!?-
-Da..to je više od ljubavi..osećam da imamo toliko toga zajedničkog i da su naši životi isprepletani u jednu nit...-
-ali ne možete,zaboga,biti zaljubljeni u događaj iz prošlosti i za njega udati se-
-Zašto ne mogu?-
-Pa to je van svake pameti-
-...a madam Kolur je mogla voleti Varolovu Šumu Jablana i njoj pokloniti nevinost?-
-To nije isto-
-Nije?-
-a kada je zatrudnela...i kada je šuma prihvatila dete..i to nije bilo isto?-
-kažem Vam razmislite još jedanred..udati se za osobu ili predmet je jedno,ali
dati svoje srce prošlom događaju je sasvim druga stvar-
-Idite sada-
-izneverili ste Majku Rusiju davši srce Francuskoj revoluciji-
-govorite gluposti Ivanoviču...Vanja ispratite Ivanoviča..dovoljno je bio kod nas-
999 Dabrova zvanih Vanja otvori velika drvena vrata.
Vetar uđe u prostorije donoseći lepe vesti sa Petrogradskih ulica.
Teško je izaći pognute glave.
Vanja mi pokaza moje iskopano oko i reče glasom plave krvi:
-Vidimo se Ivanoviču-
i ja nestah u prostoru gubeći vazduh i ključeve od velike bele majčine kuće.
Kiša pada Vodoravno.Vazduh je prljav.
Vreme je,ali i nije.
Mislim da ću,ali i neću.
Opomena stiže pred utuženje.
Opomena je brža od utuženja,
ali je utuženje sporije od opomene,
i to ga čini lakim plenom za gladne životinje.
Zakucaću na njena vrata.
Neko je pored njenih vrata zakopao oči,te ja iskopah te oči i uzeh ih u ruke.
Ponovo zakucah na ista vrata,sada otvorivši četvoro očiju.
-Otvorena Vrata za Otvoreno oko-rekli su
Ja klimnuh glavom.
U tom trenu 999 Dabrova plave krvi odškrinu vrata i pusti me u njen dom,
u zamenu za jedno otvoreno oko.
Pristao sam i dao im svoje neiskopano oko,koje sam potezom kašike,iskopao iz lobanje.
Dabrovi dugo aplaudiraše.
Sada sam imao tri oka.Dva iskopana i jedno moje..neiskopano.
Dabrovi su imali svoje oči i jedno moje neiskopano iskopano,a
imali su i ruke kojima su mi aplaudirali i plavu krv.
-Gospodine Ivanoviču..kojim dobrom?-
-Došao sam da Vas Zaprosim-
-Mene?...hihihi....Budalasti ste Aljošo Ivanoviču-
-Natašo Andrejevna!!moje su namere časne-
-Ali Ivanoviču...moje srce kuca u drugom smeru-
-Ne igrajte se mojim osećanjima..Natašo Andrejevna-
-Ne igram se...ja već zaljubljena sam-
-u koga?..kazujte ime njegovo-
-u nju..Aljoša Ivanoviću..u nju-
-u nju?-
-Da..Ona me već zaprosila i moje srce samo za nju kuca-
-Ali onomad..kada deca bejasmo..Natašo Andrejevna..kada lizasmo leđa epileptičnih birokratskih žaba..vi rekoste da moja do kraja vremena ste..i da po vas dođem,za tačno 15 godina od pada-
-Svašta tada govorih..moj Ivanoviču..Svašta..Očevom kuvaru sam obećala noge za carev gulaš,a kao što vidite..ja igram!..ja još uvek igram-
-Srce mi slamate-
-Zar?-
-Da-
-Ali moja ruka je obećana-
-koja?-
-Obe-
-ali rekli ste ruka...pa sam mislio ako ste obećali jednu ruku..možda bi drugu meni mogli dati-
-ne patetišite Aljoša..uvek ste bili kao klimav zub..zato nisam ni želela da budete Harfista na mojoj zabavi povodom moje zabave za moju zabavu u Minsku-
-prokletstvo!...ko je ona?-
-Francuska Revolucija-
-Francuska Revolucija?!?-
-Da..to je više od ljubavi..osećam da imamo toliko toga zajedničkog i da su naši životi isprepletani u jednu nit...-
-ali ne možete,zaboga,biti zaljubljeni u događaj iz prošlosti i za njega udati se-
-Zašto ne mogu?-
-Pa to je van svake pameti-
-...a madam Kolur je mogla voleti Varolovu Šumu Jablana i njoj pokloniti nevinost?-
-To nije isto-
-Nije?-
-a kada je zatrudnela...i kada je šuma prihvatila dete..i to nije bilo isto?-
-kažem Vam razmislite još jedanred..udati se za osobu ili predmet je jedno,ali
dati svoje srce prošlom događaju je sasvim druga stvar-
-Idite sada-
-izneverili ste Majku Rusiju davši srce Francuskoj revoluciji-
-govorite gluposti Ivanoviču...Vanja ispratite Ivanoviča..dovoljno je bio kod nas-
999 Dabrova zvanih Vanja otvori velika drvena vrata.
Vetar uđe u prostorije donoseći lepe vesti sa Petrogradskih ulica.
Teško je izaći pognute glave.
Vanja mi pokaza moje iskopano oko i reče glasom plave krvi:
-Vidimo se Ivanoviču-
i ja nestah u prostoru gubeći vazduh i ključeve od velike bele majčine kuće.
